12.08.2008.
Banjalučani Radenko Ristić i Miloš Moravac za 15 dana prepješačili su oko 630 kilometara kako bi iz svog grada stigli pod Ostrog u Crnoj Gori.
Pješke od Banjaluke do manastira Ostrog
Ni izuzetno visoke temperature nisu spriječile tridesetsedmogodišnjeg Ristića i četrdesetogodišnjeg Moravca da 7. jula krenu iz Banjaluke pješice ka
manastiru Ostrog. Sa teškim rancima na ramenima, bez ikakvih priprema, ovi Banjalučani su se zaputili na hodočašće pod Ostrog, ne znajući kakvo ih
vrijeme i uslovi čekaju i ne tražeći nikakvu pratnju ni pomoć. Kažu da su samo najbližim članovima porodica rekli kuda idu.
"Nismo željeli nikakvu pratnju ni reklamu. Na ovaj put krenuli smo bez ičijeg znanja zato što smo to željeli da uradimo radi sebe", kaže Ristić.
Na ideju su, objašnjava, došli tako što je jednom prilikom, tokom seminara iz "Realnog Aikidoa" u Trebinju, koji obojica već godinama treniraju,
Moravac rekao da, bez obzira na to što je tako blizu manastira Ostrog, doći će ipak do njega pješice iz Banjaluke.
"Ideja da pod Ostrog odem pješice postojala je sedam-osam godina, ali ja nikada nisam rekao kada ću krenuti, niti sam tako nešto planirao, jer kažu
da ne valja isplanirati put, pa ne otići", govori Moravac.
Tek nakon Nove Godine i zimskih praznika počeli su dogovori o pripremama, mada zbog zdravstvenih problema, ali i brojnih obaveza, za to nije bilo
vremena, tako da su na ovaj dugi put krenuli nespremni kada je u pitanju kondicija i oprema, ali sa potpunim uvjerenjem da će uspjeti.
"Krenuli smo 7. jula ispred Hrama Svete Trojice u Banjaluci i znali smo da ćemo stići pod Ostrog. Nismo znali za koliko dana ćemo prijeći tih 630
kilometara koji su bili ispred nas, ali da ćemo uspjeti, ni jednoga trenutka nismo sumnjali", navodi Ristić.
S obzirom na to da nisu željeli da njihov odlazak bude medijski praćen, niti da ih iko prati i pomaže im, porodice su tek nekoliko dana nakon njihovog
odlaska saopštile njihovim prijateljima gdje su se zaputili.
Želeći da im pomognu, prijatelji su kontaktirali svoje poznanike i rodbinu u gradovima kroz koje su Ristić i Moravac prolazili, kako bi im ovi
ponudili pomoć u hrani ili smještaju. Prihvatali su samo pomoć u hrani i sanitetsku pomoć, jer su im već prvih dana pješačenja stopala bila prekrivena
žuljevima.
"Već trećeg dana, kada smo i prešli najmanji dio puta, samo nekih 28 kilometara imali smo strašne žuljeve. Miloš ih je imao više nego ja, tako da je
išao sporo, praveći sasvim male korake. Da su nas tada pregledali doktori sigurno bi nam propisali nekoliko dana mirovanja, pošto su to bile užasne
rane na tabanima i između prstiju", govori Ristić.
Kaže da je toga dana najsmješnije bilo to što se zbog Moravčeve sporosti dosjetio pjesme "A, gde žuriš bato, bre", te mu je to sve vrijeme pjevao i
zasmijavao ih obojicu.
Pored ove, kaže da su pjevali i druge pjesme, najčešće samo refrene, jer se na toj vrućini, tako umorni, nisu mogli sjetiti niti jedne strofe.
Hodajući tako, od Banjaluke, preko Prnjavora, Dervente, Bijeljine, pa dalje kroz Republiku Srpsku do Crne Gore, kažu da bez obzira na vrućinu, znoj i
prljavštinu, umor i bol u stopalima, ni jednog trenutka nisu pomislili da odustanu.
Pomagali su im, kažu, ljudi svih nacionalnosti. Devetog dana, kada su i prešli najduži put, čak 65 kilometara, idući iz Milića preko Han Pijeska do
Sokoca, počeli su im prijatelji iz Banjaluke i Bijeljine javljati da je svuda kiša i da će i njih vjerovatno stići.
"Spremalo se nevrijeme. Svuda oko nas se oblačilo, a pošto su nam to javili i prijatelji iz drugih gradova očekivali smo da ćemo pokisnuti nastavimo
li dalje, pa smo odlučili da postavimo šator i sačekamo da pljusak prođe, a ujedno je bilo i vrijeme za ručak", priča Ristić.
Poslije ručka pod šatorom odlučio je da izađe da vidi pada li kiša i da li će moći da nastave put.
Prizor koji je vidio na nebu, kako kaže, bio je potpuno nevjerovatan.
"Svuda oko nas oblaci su se crnili, samo je u jednom krugu iznad nas nebo bilo vedro. Pošto kiša nije padala, a iznad nas nije ni bilo oblačno,
krenuli smo dalje, a da na nas ni kasnije niti kap kiše nije pala", govori Ristić.
Kažu da je prolazak kroz svaki grad bio zanimljiv, naročito kada se pročulo da će tim putem proći, pa su im mnogi nudili pomoć i čak davali novac da u
njihovo ime prilože manastiru za zdravlje najmilijih.
S obzirom na to da su dane i noći, u dobru i zlu, provodili zajedno, njihovo se prijateljstvo još više produbilo jer, kako i sami kažu, ispričane su
tih dana priče koje niko od njihovih prijatelja, pa i članova porodica, do tada nije znao.
Kažu da su sigurni da ih je Bog tih dana čuvao, te da im je pomagao kroz sve te dobre ljude koje su sretali i koji su ih usmjeravali kuda da idu, kako
da zaobiđu minska polja, gdje da nađu najbliže izvore pitke vode…
Dogodila im se i nezgoda kada je Ristiću u tunelu ploča teška oko 80 kilograma pritisnula nogu, a prošao je samo sa dubljim ogrebotinama, bez ikakvih
lomova, što je , kažu, potpuno nevjerovatno.
Tako su dani prolazili, a putovanje se bližilo kraju. Po dolasku pod Ostrog, 21. jula, iako oduševljeni poduhvatom koji su napravili i koji je, kako
su im svi govorili, vrijedan svake pohvale i poštovanja, nisu željeli da prespavaju u manastiru i traže neke bolje uslove za smještaj.
Prihvatili su hranu koju im je monah ponudio, prespavali vani u vrećama za spavanje, te se ujutro zaputili kući. Ovoga puta nisu pješačili, nego su ih
prijatelji sačekali i odvezli automobilom.
Za njih je , priznaju, najveća nagrada što su ostvarili svoj plan, upoznali mnogo dobronamjernih ljudi i proživjeli jedno iskustvo koje se riječima ne
može kompletno opisati.
